Kaj mislite, ste optimista v životu il ne? tj. dal vam je čaša uvijek napola puna il napola prazna..
i na koji način si predstavljate naš tzv. zagrobni život?? baš me zanima kaj mislite o tome...
i onim teškim vjernicima.... Kad vam je bog najviše trebao a nije ga bilo i kad vam je najviše pomogao a niste se nadali?? ili ipak takve slučajeve pribrojavate sudbini...
Zanimljiva tema, raspravljali smo ja i on dosta o tome u ponedjeljak..
Ja sam osobno optimist, tj. ako je čaša napola puna, uvijek "eksnem" pa natočim još jednu... Nikad nemam vremena za razmišljanje nad njom..
Što se tiče zagrobnog života, ne vjerujem u njega.. Tj. nadam se da ima nečeg nakon svega, jer neki vele - život nebi imao smisla, al raja nema.. .. Ja mislim da život ima smisla sam po sebi, i treba se truditi što bolje ga proživjeti, jer imati nadu da će nakon smrti u raju biti bolje - čista je propaganda i vjerska glupost... Nadam se da nije tak al hebiga.. Je..
A Bog.. Neznam, mene su uvijek fascinirali vjernici, i ostali ljudi koji malo manje vjeruju, kad su ozdravili od neke teže bolesti.. Svi odreda zahvaljuju Bogu, kao, On im je pomogao ... Mmmdaaa.. A zakaj nije pomogao prije, pa nebi ni oboljeli ?? Sve je to bull****..
daj mi sam pogledaj sliku, gle kak zgledam...zadnji pijanec...hiiik...i ti ve misliš...ma sam pogleč kak sam grdi, te oči koje moram od rođenja nositi, pa ja sam propalica...i još sam na horsu...i ti ve misliš da mi je na plutonu košarica z biciklina pala...idem si šuta jednoga puknem...mortik mi bok pobogne..
Zivot me nije previse mazio, pa sam cesto bio pesimista, i vidio sve crno. Sa vremenom sam shvatio kako takvo razmisljanje me vodi jos blize ponoru, te sam poceo razmisljati drugacije. Zivot je naprosto prekratak da bi se zamarao sa nevaznim sitnicama. U svemu postoji tracak dobroga, cak i kada ti se cini da su ti se sve ladje potopile, postoji ono nesto sto je dobroga u svemu tome. Kako bi rekao bounce, meni je "sve ravno do Dunava". Nikada nisam u euforiji niti pretjerano sretan, ali isto tako nikada ni nisam u depresiji.
O zagrobnom zivotu ne zelim razmisljati, jer se bojim zakljucaka do kojih bi dosao.
Bez obzira da li je u pitanju sudbina, splet okolnosti, naklonjenost zvijezda, Thorov cekic i Odinov stap, krscanski Bog ili nesto sasvim deseto, vjerujem da postoji ono "nesto" sto upravlja svijetom, sto ga je stvorilo i izgradilo. kako ce netko to "nesto" zvati, meni je irelevantno. Ja se osobno deklariram kao katolik, posto su tako bili deklarirani i moji preci u stoljecima krvne linije. Zbog toga kroz krscanstvo iskazujem svoje "postovanje" prema Bogu. Ipak, nimalo ne marim za crkvenu propagandu i svecenstvo, pocevsi od pape pa nadalje. Za mene su oni isto sto i politicari. Figurice koje igraju igru kako bi privukle sto vise ljudi na svoju stranu, obecanjima ih obmanili, i prijetnjama prestrasili... Postujem vjerovanje svakoga dok god mi ga ne namece, te dok god to vjerovanje covjeku ne zamraci um, te ga ne pretvori u fanatika.
Za kraj, citirati cu jednog Britanca koji je prozivio svasta u svojem zivotu, ali ipak je uvijek ostao odan svojim vjerovanjima, i nije nikada nikome dopustio da ga unisti. Na kraju je zbog svojih vjerovanja i poginuo:
When we make a stand they try to knock us down But we are up again, and we carry on We may be down again, but not for the count of ten However they hit us, we'll be back again
kada umremo, svi će nas pokupiti valkire, doći će ragnarock i i njemu će poginuti bogovi, a na nama će ostai da ponovo izgradimo svijet
Pogresno. Ako umres kao ratnik, ides u Valhallu, gdje cekas ragnarok, zajedno sa ratnicima koji su pali prije tebe, da se boris rame uz rame Odinu i Thoru protiv Fernira i ostalih bad guysa.
Ako umres kao dobar covjek, isto ides u Midgard, zemlju bogova, ali ne i u Valhallu (Odinov dvorac u Midgardu) jer nisi ratnik.
Ako pak umres kao zlikovac, ides u zemlju divova, gdje im sluzis kao rob.